-Piše: Milisav S. Popović

Pred vama je priča koja je nastala inspirisana velikim brojem pitanja na temu koja je tako interesantna svima koji žele da se bave dušom... emocijama i stanjima koja su naoko nedokučiva (skoro pa nevidljiva). Poslušajte kako se danas i nekada čovjek susretao (susreće) sa čovjekom. Sami procijenite koje je doba umjelo bolje...
●●●
Minhenski centar za neuronauke - Brain & Mind (MCN) osnovan je 2005. godine s ciljem stvaranja široke mreže koja povezuje sve grupe i discipline sa interesima vezanim za pitanja neurobiologije, kognicije, čovjekovog ponašanja, načina razmišljanja, komunikacije i generalno onih stanja koja se podvode pod kategoriju „mozga i uma“.
Centar pruža platformu za interdisciplinarne interakcije, podržava uspostavljanje novih zajedničkih istraživačkih programa i razvija nastavne koncepte koji privlače studente sa svih svjetskih katedri (medicina, političke nauke, nove škole psiho-razvoja, psihologija, filozofija, biologija, hemija, matematika...).
U tom Institutu, istraživanja vezana za „neuroznanost i psihoopisivanje“ obuhvataju ogroman spektar postojećih područja istraživanja, od molekularnih mehanizama ranog razvoja mozga, preko ćelijske i sistemske neurobiologije, neurokogniciju i razne programe razumijevanja čovjekovog ponašanja. Potom su tu epistemologija, filozofija, logika, etika, estetika i evolucija razmišljanja. Takođe, uključene su brojne istraživačke grupe koje rade u različitim odjeljenjima (naročito biologije, medicine, filozofije, politikologije, književnosti i psihologije). Cilj ove ustanove, koja je postigla svjetski ugled, jeste - stvoriti razne tipove stručnjaka koji će biti sposobni da (iz raznih uglova) shvate pojedinca na najidealniji mogući način. Ono što se nametnulo kao iznenađujući zaključak - umjetnici (književnici, slikari i muzičari) ispostaviše se kao najbolji psihodeskriptivci (kadri da svaku lat i nit čovjekove nutrine shvate i opišu).
Naravno, duševne i neurološke bolesti će uvijek biti tretirane uz pomoć ljekara (neurologa), psihijatara i psihologa - jer oni jedini posjeduju terapeutsko-terapijsko znanje... ali kod ljudi koji nisu imali „organskih“ patoloških promjena - razumijevanje njihovog stanja duha su upravo najbolje procjenjivali ljudi čija je emotivna skala skopčana sa taktovima uma (oni što osjećaju mislima).
Otud i jedan popularni moto sa ovog Instituta: dajte nam dijete, preoblikovaćemo ga u čovjeka.
Divna istina, zar ne?
Da li ima boljih?
Pa, vratimo se koji vijek unazad...
●●●
Na jednom mjestu nadomak Grahova... manjem od livade, tamo gdje ptice zaobilaze da se zaustave... stvorena je kamena ploča za zduvače. Stega je nazvaše. Tu su dolazili oni koji su sa zmijama spojeni, na volšebno magijske načine. Vjerovalo se da su najjače „zmijonoše“ bili ako bi poskoka u vene svili. Taj im je stvor davao sposobnost da vidare... liječe... ubiju na najpodmuklije i najmučkije načine... ali, samo one koji tako nešto zbilja zasluže. Smrt i spasenje - jednako podariti umješe.
No, na izmaku svoje svrhe... kada bi im koža dotakla kosti, a zmijsko polako počinjalo da vene, imali su obavezu da dođu do stege. Tamo bi zastali. Na toj kamenoj zaravni, što je od ritualnih krševa sagrađena... rekli bi stvari koje su svjedočile o ljudima. Ispričali bi šta doznaše i šta sve jednog čovjeka iznutra ispiše.
Sklopili bi oči, u sebi izgovorili istine, zasjekli gležnjeve i podlaktice... i pustili poskoka da isteče. Da sazanje o ljudima sledećem zduvaču prenese. A donijele su zmije sledeće:
Moš biti nešto najbolje... ali ćeš uvijek u nečijim očima biti nešto najgore.
Ljudi obično ne mogu da usne... jer spavati zahtijeva mir.
Kad si sam sve shvatiš. Kad shvatiš neš bit više sam.
Ljudi najviše pričaju sami sa sobom... zato su i tužni.
Neki prođu kroz pakao i izađu nebeski... u drugima se pakao useli.
Ima ljudi koji kriju koliko su gadni... a i onih koji još dublje kriju koliko su divni. Obje vrste su prevaranti. Ali, samo jednu to istinski boli.
Kad čovjeku slomiš krila... ne zaboravi da mu tad izrastu kandže.
Da bi se izliječio od samoprezira... čovjek mora da zavoli nekoga toliko jako, da zaboravi koliko je sebe mrzio.
Ljudi oće, pa oće, da se vrate i promijene ono što su pogriješili... kao da se početak da izmijeniti. Niko da se potrudi da u nastavku kako treba sve odradi. Zato čovjek propane... trudi se naopačke.
Čovjeku moš slomiti jednu ili dvije kosti maljem... ali poljupcem se izlome sve.
Budi lak za voljeti, težak za uništiti, i onaj što ga je nemoguće zaboraviti.
(Autor je književnik)